Za dva dana trebam otvoriti restoran. Naravno da to neće biti tako. Jer se zid koji u tom vrtu stoji već dvjesto godina, odlučio baš sad i to meni srušit.
Nema veze. Bolje sada nego u sezoni.
S financijskom konstrukcijom i ulaganjima smo se isto bili malo posjebali. Riješišmo. Ne ponovilo se.
Jelovnik sam mijenjala i prerađivala barem dvajst puta, o vinskoj karti da i ne govorim. Za nekoga tko je do nedavno znao podijeliti vina na fujnevalja i njamdobroje moram priznati da sam prilično ponosna na sebe i svoju upornost. No ne i na neizlječivi perfekcionizam. Jer istovremeno učiti i biti perfekcionist je jako naporno. Sadistički almost.

Cijela ova moja wannabe turistički djelatnik i superugostitelj karijera donijela je mnogo negativnih stvari u život mi.
Prijatelje i okolinu sam potpuno zanemarila. Iskreno, to me i ne brine baš toliko jako. Jer nije da su se baš iskazali ti neki prijatelji i uskočili kad je meni gorilo pod nogama. A trebala sam samo par vrijednih ruku. Nebitno. Pamti pa vrati.
Imam rekord u nespavanju. 52 sata. Normala mi je postala oko 36 sati budnog stanja. Odron sam. Ko prebijena razjebana drolja. Kad bih sad otišla na liječnički pregled, mislim da bi me istog trena zadržali u bolnici. A psihičke poremećaje bi ostavili za kraj.
Ne mogu reći da mi fali ono vrijeme kada su mi dani neprimjetno prolazili jer sam postala i ovisnik o stresu i adrenalinu. Takva dajem najbolje rezultate. Ali mi jebeno fali dan bez mobitela i laptopa. Bez hrpe mailova i poziva od ranog jutra.
A taj dan neće nastupiti prije listopada sve i da se na sisne bradavice postavim.

Još deset dana. Do zveckanja vilica i laganog žamora na raznim jezicima. Ako se neki kurac opet ne sruši. Možda ja. A možda su u šumi.

Ima jedna dobra stvar.
Volim onog svog Dilbera. Da samo vidite kako mi je dobar, snalažljiv i poduzetan.

A imali smo krizu. Ko pas i mačka smo bili. Na kome ćeš se iskalit nego na onome do koga ti je najviše stalo. To je jedna od onih milijun nelogičnih pojava u životu.

Ali da žena drži tri ugla kuće, drži!

Nisam ni slutila koliko je teško biti žena u poslovnom svijetu. Osobito dobroizgledajuća žena. No, nije mi bilo ni na kraj pameti da je toliko lako manipulirati muškarcima. Pa čak i onima koji bi mi mogli biti očevi i djedovi.
Generalno promatrajući, trebalo bi mi smetati što me ti kvaziposlovnjaci ne doživljavaju ozbiljno, što mi svako malo nabace dvosmislene poluperverzne šale, što me gledaju kao pičku koja je zalutala u njihov svijet i koja eto jedva čeka da njima svima popuši kurčiće.U početku sam se osjećala jako nelagodno. Vrlo je nezgodno ostati hladne glave kada možeš osjetiti što se takvim muškarcima vrti po glavi i kada vidiš da te gledaju s podsmjehom.
Ruke ti se tresu, oblijeva te hladan znoj, osjećaš da će te glas izdati ako u takvom trenutku odlučiš nešto reći. A moraš namjestiti stav i biti jaka. Ne moraš, ali bolje ti je. Osobito ako ti je hitno i imaš ograničen budžet. I nikako drugačije do toga ne možeš doći.

Ono što mi se u tim trenucima učinilo kao mana, pretvorila sam u prednost. Preko noći postadoh glupasta plavušica koja se rado smije na prastare idiotske šovinističke šale.
Malo crvenog ruža i diskretnog dekoltea, dva tri polutreptaja i napravih si uštedu investicije u biznis za par desetaka tisuća kuna.

Jebote kako su muškarci jeftini. Da mi dođe Fabregas i dignutom kurčinom maše pored čela, ne bih se prodala.

Žene su stvarno mnogo jake. Pod uvjetom da nisu nedojebane. Jer zbog tih nedojebanih se i nalazimo u šovinističkom svijetu.

Samoj sebi ne vjerujem koliko se volim. Obožavam se. Ne znam da li je to bolesno. Ako jest, želim ovako bolovat dok ne otegnem papke.
Kako sam doživjela ovakvu reinkarnaciju stvarno nemam blage veze.Jebeno dobro je ne doživljavat ljude. I uzet od njih ono najbolje što nude. Koliko god to dobro u njima bilo minorno i zanemarit one standardne šitove o’ ljudi koji nam ubijaju duh.Osjećam se ko da mi je netko napunio uši vatom. Ko da mi u glavi svira neka divota od glazbice. I traje to tako već par mjeseci. Ne mogu samu sebe uvjerit da nije faza.Jesam li otkrila neku životnu mudrost? Kako mi se to dogodilo?
Jel moguće da me više nitko ne nervira? Da nikome ne želim slupat zube i razvalit glavu?
Da mi puca klitač za frustrirane ljubomorne i svakojake nekojake ljude?
Da sam se ekšuli počela, pazi ovo… socijalizirat sa ženama? Bićima koja predstavljaju iskonsko zlo, jad i čemer.

Nisam pijana, fala na pitanju i brizi.

Ma boli me uvo za ljude. Totalno da.
Sjebani ljudi više nisu in. Think pink je must have ove sezone.

A na Visu ima mnogo dobre marihuane.